Zločin bez kazne

petak, 11.07.2008.

Kada se probudim, svakog 11.7, u meni se pojavi čudan osjećaj neopisive tuge, bola i očaja, koji ja kao i svaki Bosanac nosi u srcu, baš na taj dan. Zašto!? Tog 11.7.1995 godine u Srebrenicu ulaze povampireni četnici predvođeni Ratkom Mladićem i pred očima Balkana,Europe i svijeta, strjeljaju 8,500 muškaraca i dječaka. Kako!? Kako je moguće da četnici uđu u grad, koji je proglašen enklavom.To znači da je grad ne naouružan i da je pod zaštitom UN. Tako je trebalo biti. Ljudi iz Zvornika,Vlasenice,Višegrada,Han Pijeska i ostalih podrinjskih gradova dolaze u Srebrenicu, uvjereni da dolaze u grad koji je lišen rata i kojem vlada UN i blagostanje. Uvjereni da im neće biti potrebno,Muslimani su predali oružje i vratili se svakodnevnim poslovima. A onda je tog 11.7. tog prijepodneva kroz glavnu ulicu se provezao okićeni transporter, a za njim i "divljačke horde", predvođene Mladićem. Ljudi u panici pokupe sve što se u tih 10 minuta moglo pokupiti i pojure prema bazi UN-a u. "Pa valjda će nas zaštiti, obećali su nam", mislile su rijeke ljudi, koje su tog sparnog ljetnog dana, kretale prema bazi. Ipak, većina muškaraca, koji su bolje razmislili odlučili su da se kroz šume i brda pokušaju probiti do slobodnih teritorija. Znali su da kako god da su ih UN-ovci izdali i pustili četnicima da uđu u grad, da će i pustiti da ih sve poubijaju. Optimističniji su se i dalje kretali prema bazi UN, uvjereni da će se za koju sekundu pojaviti UN-ovi bombarderi i otjerati vojsku. Ali, po dolasku u bazu UN, gospoda su im se lijepo ispričala, i zamolila ih da napuste bazu, uvjeravajući ih, kako oni imaju stvari pod kontrolom i kako će se Srbi povući za koji sat. Pri izlasku iz baze na vratima je stajao dobro natrpan četnički punkt, na kojem su odvajali sve muškarce od 14-85 na lijevu stranu, a žene, djecu i starce pustali da prođu prem autobusima, koji su trebali odvesti u Tuzlu. Ne treba ni napominjati da su svi oni koji su vjeroavli da će ih Un zaštiti i krenuli prema njihovoj bazi, bili smaknuti. Za to vrijeme, muškarci i par žena, organizuju se i puni nade za novi susret opraštaju sa Srberenicom i odlaze u šume. Kada su četnici primjetili da im dosta "žrtava" ne dostaje, shvatili su da im "balije" bježe, pa su ih sa osmtračnica pratili i zagorčavali im život. Prvo su projektilima gađali konvoj, a zatim kada su razbili skupinu izbjeglica, odlučili da različitim trikovima zavaraju Muslimane i dozovu ih u smrt. Prvo su ukrali UN-ove uniforme i mahali iz daleka ljudima da se predaju, potom su trovali vodu, gađali ih granatama. Neki su posustali,povjerovali ili se prevarili. Došli su u ruke "zlotvora" koji su ih zvijerski lividirali. Nisu mogli slomiti otpor ljudi, koji su se 20.7.1995 pojavili na slobodnoj teritoriji gladni i izmučeni.Neki su po 3 dana nosili braću, a da nisu ni znali da su ovi odavno mrtvi.Samo je 1700 ljudi došlo na slobodnu teritoriju okruga Tuzla. Nakon toga počele su se otkrivati masovne grobnice.Zlotvori su kosit mješali kako bi se što teže našle njihove žrtve.Ali nalaze se i nalazit će se.Jer je u memorijalni centar dosad ukopano samo oko 2,500 ljudi.Mladić i Karadžić su slobodni, šetaju po Srbiji, a ubojice njihove djece se majkama svakodnevno smijulje u lice.
Da,sve se to dogodilo u sumrak 20. stoljeća. Sve se to odigralo pred očima svjetskih moćnika, koji su ostali hladni, nijemi... Europa i svijet su tu Srebrenicu zaštitili i valjda su je trebali braniti. Ali ne! I koga da krivi majka koja je izgubili 3 sina i muža. UN,Četnike, sebe ili sudbinu. Te žene svakog jutra i svake noći same sebi postave 1000 pitanja i traže odgovor. Srebrenica je tamna mrlja na savjesti čovječanstva, koje se Eurpoa i svijet, treba sramiti, jer je pred njihovim očima ubijeno 8,500 civila. Ove godine ukopan je i najmlađi ubijeni imao je samo 15 godina, a najstariji čak 84 godine. Ovo je najstrašniji zločin koji se dogodio na tlu Europe nakon drugog svjetskog rata. I onda na kraju pomislim:"pa i 1945 u Aushwitzu je rečeno Nikad..." Ovaj post završavam djelom srebreničke molitve koji kaže

Molimo te,svemogući Bože,
da tuga bude nada
da osveta bude pravda
da majčina suza bude molitva
da se nikad i nikom
ne ponovi
Srebrenica.